Za Bjelolasicu nema kupca! Zato što je ‘komunistička tvorevina’?!

Foto: Kristina Štedul-Fabac/PIXSEL

Hotel i paviljone ni nakon devet krugova prodaje nitko ne želi, a jedinstveno je mjesto, čak bolje od nekih francuskih skijališta.

Vozimo se širokom snježnom cestom kroz gotovo idiličan kraj; s obje nas strane okružuje šuma pod snijegom. Čisti raj. Cesta vijuga od Ogulina do naselja Vrela i Jasenak, očišćena, ali bez ijednog automobila.

Dolazimo do naselja u kojem je smješten Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica. Nema nigdje nikoga, sve je pusto. Ne dimi se iz dimnjaka brojnih prekrasnih drvenih kuća koje okružuju HOC, tek iz dva-tri dimnjaka u cijelom selu.

– Iskreno, od kada smo zbog stečaja 2014. otišli iz HOC-a, nisam ovamo uopće dolazio. Teško mi je gledati kako propada nešto što je imalo odličnu budućnost, mjesto gdje su radnici živjeli za centar. Ma, o nama su se mogli pisati priručnici – priča nam Nikola Kovačević, nekada šef održavanja u HOC-u Bjelolasica, danas, kao i stotinjak bivših radnika, nezaposlen

. S njim hodamo po očišćenoj cesti koja okružuje hotel i brojne paviljone koje nitko, ni nakon devet krugova prodaje nakon stečaja, ne želi kupiti. Ostali dijelovi HOC-a; hotel “Jastreb” u Begovu Razdolju, upravna zgrada u Ogulinu i restoran “Sabljaci” prodani su privatnicima.

Najvredniji dio HOC-a, njegovo srce, nitko ne želi. Priče da nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, da je sve u lošem stanju, smiješne su, pričaju nam bivši radnici, jer HOC je rađen po prostornom planu, sa svim dozvolama, i sve su parcele na kojima su paviljoni, hoteli, skijališta, u vlasništvu HOC-a.

Osim naših, nema drugih tragova do radionice, skladišta, paviljona. Čak su na vješalicama prijemne sobe, vidimo kroz prozor, još obješena radna odijela. Kao da čekaju novu smjenu da preuzme posao.

– Nisam mislio da je sve još u tako dobrom stanju, s obzirom na to da sve netaknuto stoji već tolike godine – prisjeća se bivši šef održavanja

Da se država potrudi predstaviti Bjelolasicu stvarnim ulagačima, uvjeren sam da bi se kupac brzo našao – Siniša Ljubojević karlovački dožupan

Nažalost, samo je on htio razgovarati s novinarima. Ostali radnici boje se bilo što reći, jer većini, zapravo, nije ni jasno zbog čega se sve odigralo na ovaj način; da od državne tvrtke na čelu s Tomislavom Paškvalinom koja je imala projekt koji je podržala i država, vrijedan 150 milijuna kuna, kojim bi se HOC modernizirao, sagradila nova velika dvorana s bazenom i centar pretvorio u mjesto u koje bi dolazile sportske reprezentacije na pripreme, ali gdje bi i obitelji i drugi gosti mogli uživati u skijanju, kupanju, wellnessu, dođe do toga da se sve uruši i da devet godina nakon smjenjivanja Paškvalina sve propada i prodaje se u bescjenje. Prošlo je devet javnih dražbi, ali za hotel, paviljone i skijalište nitko ne želi dati 16,7 milijuna kuna.

– Ni danas nam nije jasno zašto se to tako odigralo kada smo imali planove, već smo uzeli kredit, iskopali temelje za bazen. Svi su bili uz nas, a onda je odjednom netko negdje sve “otpisao”. A onda i taj nesretni požar restorana i dvorane 2011. godine. Nikada se nakon toga HOC nije oporavio. Nije bilo želje.

Tog smo dana bili puni, imali smo oko 350 do 400 djece u paviljonima. Djeca nisu ni znala što se događa, dok se ujutro nisu probudila i krenula na doručak. Sjećam se, vani je te noći bilo –26 Celzijevih stupnjeva.

Stalno smo imali puno gostiju. Jedne smo godine imali na pripremama i nogometnu reprezentaciju Libije, kod nas su se pripremali i naši nogometaši, nakon čega su na SP-u u Francuskoj postali treći na svijetu. I svi smo imali posla – priča nam Nikola dok prilazimo velikom skijalištu.

Žičare sa sjedalima stoje i čekaju skijaše. Nekad su samo vikendom prodavali više od tisuću karata. HOC ima 4,7 kilometara skijaških staza, od kojih su neke na 1392 metra nadmorske visine, ali i na samo 620 metara nad morem.

Kod nas su se pripremali i naši nogometaši prije no što su osvojili treće mjesto na svijetu. Svi smo imali posla – Nikola Kovačević bivši šef održavanja HOC-a

HOC je, kažu, nekada držao na okupu cijeli kraj. Tu je radilo 180 ljudi, pred stečaj njih 124, u sezoni i dvjestotinjak iz drugih krajeva Hrvatske. Lokalno je stanovništvo prodavalo domaće sireve, krumpir, teletinu, rakiju… Naselje je imalo kafić i trgovinu pa nije trebalo odlaziti u Ogulin u nabavu.

– HOC Bjelolasica jedinstveno je mjesto u Hrvatskoj jer nigdje drugdje, pa ni na Sljemenu, nemate toliko skijaških staza i tolike smještajne kapacitete. Tu je moglo, s privatnim iznajmljivačima, noćiti i više od 400 ljudi.

Mjesto ima svu infrastrukturu i ne treba puno ulaganja, već samo želja vlasti da Bjelolasica postane mondeno skijalište u Hrvatskoj. Čak i bolje od nekih poznatih skijališta u Austriji i Francuskoj. HOC Bjelolasica nadilazi okvire Ogulina i Karlovačke županije, to je hrvatska priča od koje bi cijela zemlja imala koristi i puno je važnija priča od Ine kojom se Vlada bavi.

Razmišljaju kako otkupiti Inu u vrijeme u kojem svi ulažu u alternativne izvore energije. Da država Bjelolasicu tretira kao strateški prioritet i prezentira je stranim ulagačima, uvjeren sam da bi se kupac ili partner države, odluči li ona ostati u HOC-u, brzo našao i da bi ovaj kraj pretvorio u raj na zemlji.

Potrebna je samo volja. Koja je izostala prije toliko godina kada sam kao dožupan s dogradonačelnikom Ogulina Mićom Zatezalom kucao na vrata Ministarstva turizma moleći da se spriječi stečaj HOC-a, da se nađe ulagač, partner, da se priča HOC-a koja je imala temelja, ne završi.

No, netko je htio ovo što imamo danas; jedinstvenu lokaciju koja bi mogla biti biser hrvatskog turizma i zimi i ljeti, a koja je obezvrijeđena i propada – tvrdi Siniša Ljubojević, zamjenik karlovačkog župana iz redova srpske manjine.

Naši sugovornici kažu da su neki lokalni političari HOC prije propasti nazivali “nedovršenom komunističkom tvorevinom” i nisu htjeli uvidjeti velik potencijal koji to jedinstveno skijalište ima.

Facebook komentari