Pravoslavlje i neurastenije

Razdražljivost je posljedica nepoznavanja sebe, gordosti i nerazmišljanje o drastičnoj promjeni svoje prirode, kao i nepoznavanje krotkog i smirenog Isusa.

Smatra se da je neurastenija najčešći oblik neuroza. Izdvojen je kao samostalna nozološke jedinica tek osamdesetih godina 19. stoljeća. Ovaj tip neuroze prvi su opisali 1869. godine (vjerojatno neovisno jedan od drugoga) američki liječnici Berd i Van-Dasen. Od tada je došlo do enormnog širenja dijagnostike neurastenije. Profesor BD Karvasarski navodi interesantan primjer: u britanskoj vojsci je za vrijeme Prvog svjetskog rata postojao posebni program obuke liječnika, po čijem okončanju je liječnik sticao zvanje “eksperta za neurasteniju”.

Neurastenija se manifestira (što i sam naziv govori) živčanom slabošću (slabljenjem živčanog sustava) sve do potpune iscrpljenosti čovjekovih životnih snaga. Kod neurastenije se aktiviraju potencijalna žarišta infekcija, pojavljuju se problemi s kolesterolom, čirom na želucu ili dvanaesniku. Ova bolest je svojevrsni katalizator koji otkriva somatsko oboljenje. Portret neurasteničara se uvijek oslikava na isti način: radi se o eksplozivnom, razdražljivom karakteru, koji lako plane, koga izdaju živci (kod hipersteničnog oblika neurastenije), ili potpuno suprotno, o apatičnom čovjeku, uvijek spremnom da zaplače, koji osjeća kronični umor i iscrpljenost svih životnih snaga (hipostenični oblik).

Interesantno je, međutim, sljedeće: povećana razdražljivost i eksplozivnost neurasteničara nisu usmjereni prema sebi, već isključivo prema onima koji ga okružuju! Takvog čovjeka svi i sve razdražuje, on često postaje kapriciozan, lako se razgnjevi i razjari, ali nikada se ne uzdiže na duhovnu visinu sagledavanja svojih vlastitih nedostataka i pogrešaka, svojih grijeha. Na taj način, u manjem ili većem stupnju, neurastenija je neuroza oboljelih od egoizma, koja crpe snagu u grehovnoj strasti, u svetootačkoj literaturi nazvanoj gordošću.

Sveti pravedni Jovan Kronštatski je pisao: “Razdražljivost karaktera je posljedica nepoznavanja sebe, gordosti i nerazmišljanje o drastičnoj promjeni svoje prirode, kao i nepoznavanje krotkog i smirenog Isusa”. A prepodobni starac Amvrosije Optinski je govorio: “Nitko ne bi trebao opravdava razdražljivost bilo kakvom bolešću”. Treba dodati još jednu važnu primjedbu starca tim povodom: “Ako želimo da se sačuvamo od razdražljivosti i gnjeva, treba paziti da ništa ne činimo u žurbi, brzopleto”. A evo što je pisao u vezi s neurastenije svećenik Aleksandar Jeljčaninov: “Čini mi se da su neuroza i sl. samo oblici grijeha, posebno gordosti. Najveći neurasteničar je – sam vrag. Možemo li zamisliti kao neurasteničara smirenog, dobrog i trpeljivog čovjeka? “(Iz teksta” Sujeta i gordost kao demonska uporišta “).

O razlozima razdražljivosti i gubitku duševnog mira arhiepiskop Arsenije Čudovski je pisao doslovno sljedeće: “Ponekad se iznenada u tebi pojavljuje nekakva razdražljivost, nezadovoljstvo ljudima koji te okružuju, ili jednostavno rđavo, potišteno raspoloženje, tuga, razočaranost. Potreban je samo najmanji povod da ti se pokvari raspoloženje. Što je uzrok tome? Očigledno da je tvoje prethodno duševno stanje već pripremilo pogodno tlo za ovakvo raspoloženje. Razdražljivost i nezadovoljstvo ljudima izazvani su zavišću, neblagonaklonošću prema njima … “. Sveti Oci su posebno obraćali pažnju na očuvanje mira u duši u svim vanjskim okolnostima života. Evo, na primjer, što je otac Aleksej Zosimovski odgovorio u pismu jednom Aninu: “Ne želim vam ni bogatstvo, ni slavu, ni uspjeh, čak ni zdravlje, već samo duševni mir. On je najvažniji od svega. Ako budete imali mir u duši, bit ćete sretni “.

Dakle, rezimirajući ukratko gore navedeno, možemo zaključiti da su suština neurastenije grjehovne strasti; u manjem ili većem stupnju ona svjedoči o prebivanju izvan Krista, a ponekad io javnom bogoborstvu. Neurastenija može promatrati kao izravna suprotnost krotkosti, smirenju, trpljenju i mirnom stanju duše. Otuda proizlazi i logičan zaključak: najbolji lijek za neurasteniju je upravo kršćanski put, život s trpeljiv nošenjem svoga križa, blagodarenjem Boga za sve, smirenjem.

A sada da pokušamo se detaljnije pogledate puteve ozdravljenja od neuroze i neurastenije. Ono što je najvažnije je suštinsko poznanje važnosti da izmijenimo sebe, da omrzne taj demonski grijeh gnevljivosti i da s iskrenim pokajanjem zavapimo Gospodinu. Osim tog potrebno je da se pridržavamo sljedećeg:

1. Nikada ne podizati (osim u slučaju krajnje potrebe) glas: “Glas podiže gordeljivac, samohvalisavac, samozaljubljeni duhovni mrtvac i onaj koga je Bog ostavio” (starac Sampson Sivers). Dakle, ne drati se, ne vikati; ne koristiti grube i pogrdne riječi, nikoga ne optuživati, ne ogovarati i ne ismijavati. Sveti Oci su dopuštali isključivo pravedni gnjev, odnosno onaj koji je usmjeren na svoje vlastite grijehe i nedostatke.

2. Osloboditi se navike da proturječi, praznoslovimo, vodimo rasprave zbog gluposti, ulazimo u sporove. “Uvijek je nepoželjno ulaziti u raspravu” (mitropolit Filaret Drozdov).

3. Za sve, ma što da se desi, treba kriviti isključivo samo sebe, pa će se uravnoteženost, duševni mir i spokojstvo useliti u naše duše: “Kada bi svi ukoravali sebe, zacario bi se mir”, pisao je arhiepiskop Arsenije Čudovski, jer nam “samoukoravanje omogućuje da mirno podnosimo uvrede, ne osjećamo ih”.

4. Arhiepiskop Jovan Šahovski je smatrao da je postizanje istinskog duševnog mira nezamislivo bez dubokog duhovnog nezadovoljstva ovim, zemaljskim životom. Zaista, traganje za dobrima i rajskim životom na zemlji prije ili kasnije dovodi do dubokih razočaranja i čestog gubljenja duševnog mira.

5. Velika je uloga molitve u stjecanju i čuvanju duševnog mira. Starac Sampson Sivers je tvrdio da mir duše kod onih koji su u neprestanoj molitvi uopće ne ovisi od vanjskih okolnosti.

6. Treba se odvići da bilo koga osuđujemo, raspravljamo o bilo kome (s izuzetkom razgovora korisnih u poučnom i pedagoškom smislu, kao i rasuđivanja koje prirodno proističe o nečemu ili nekome, što ne spada u osuđivanje). Ukoliko u tvom prisustvu ukorevaju ili osuđuju drugoga, sveti Oci u tom slučaju savjetuju da priznamo da i sami bolujemo od ovih istih nedostataka i da skrenemo razgovor na drugu temu ukoliko je to moguće, a ukoliko nije, onda da se jednostavno udaljimo.

7. Potrebno je smatrati da smo zaista zaslužili promašaje, kritike, greške, padove. Štoviše, sveti Oci savjetuju da smatramo sebe gorim i nedostojnijim od drugih. Samo u tom slučaju nestaće zaista svake želje da se gnevimo na bilo koga oko sebe.

8. Potrebna je stalna samokontrola, uključujući i misli, jer svakom lošem dijelu obično prethodi loša misao. Treba s čvrstom odlučnošću odbacivati sve negativno, grehovno, mrsko. Sveti Oci nas uče da ni u kom slučaju ne stupamo ni u kakve razgovore sa grehovnim pomislima, već da se odmah u molitvi obratimo Gospodinu, tražeći od Njega pomoć i podršku.

9 .Treba prihvatiti prošlost kao realnost koja se već dogodila i ne opterećivati sebe beskorisnom borbom sa utvarama prošlosti. “Što se dogodilo, dogodilo se”, “Neka u svemu bude volja Tvoja, Gospode” …

10. Treba izbjegavati sve vrste izmišljotina, fantazija, beskorisnog uobražavanja, karakterističnih za osjećajne ličnosti. Zapamtimo riječi iz Evanđelja: “Dakle, neka bude riječ vaša: da, da; ne, ne; a što je više od toga, od zloga je (Mt. 5,37) “.

11. Najzad, neophodno je, po mogućnosti voditi zdraviji život (misli se na drugačiji dnevni režim, umjereni post, ostaviti strast prema alkoholu, pušenju i drugim izlišnim stvarima; na to da se više boravi u prirodi itd).

12. Razumije se, potrebno je sudjelovati u bogoslužjima, posebno u tjedne i blagdanske dane, čitati Sveto pismo i svetootačko literaturu.

“Od svih slabosti svojstvenih ljudskoj prirodi nema nijednog oboljenja, kako duševnog, tako ni tjelesnog, za koga se ne može naći lijek u Svetom Pismu” (Sveti Jovan Zlatoust). Ukoliko se savjesno pridržavamo svetootačkih savjeta, pitanje o povećanoj neurozi i neurastenije će samo po sebi postati izlišno.

Iz knjige “Sveti Oci i suvremena psihijatrija o neurozama – bolesti našeg vremena”

Facebook komentari