Poslušnost u hrišćanskoj porodici

Poslušnost je ”nemoj”,  a ne ”moraš”. Veoma je važno da poslušnost bude utemeljena na ljubavi. Kao što znamo  Peta Božija zapovijest glasi: ”Poštuj oca svojega i majku svoju da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji”.

Prva poslušnost u životu počinje sa roditeljima. Roditelji su oni koji odgajaju dijete i koji dijetetu žele dobro, pa ipak poslušnost nije slijepa. U poslušnosti postoji i sloboda. Ako u poslušnosti nema slobode onda se poslušnost temelji na strogoći i ona dolazi kao neka vrsta kazne i mjesto da čovjeku donosi mir, donosi mu ugnjetavanje, patnje i strah. Veoma je važno poslušnost opisati i sagledati, jer postoje razne zamke koje poslušnost mogu da izokrenu naročito kod roditelja. U svemu je potrebno rasuditi kako kažu sv. Oci.

Sa svime u životu važno je znati ”rukovati” pa tako i sa poslušnošću. Važno je znati  da ne bi  otišli u krajnost, a opet da ne odemo i u ljenost sa poslušnošću, nego da se adekvatno i savjesno upotrebljava.  Znamo da Bog u vrtu nije Adamu govorio moraš nego nemoj. I u porodici poslušnost se koristi prvenstveno kao oruđe da bi djete ogradili od zla. To je glavni cilj i uloga poslušnoti. Sve drugo jeste usmjeravanje djeteta ka životnom zemaljskom dobru koje može i ne mora biti ispravno.

Poslušnost kao odgojna hrišćanska mjera ne smije da u potpunosti ugrozi slobodu i kreativnost dijeteta. Ona u svojoj krajnjoj liniji usmjerava čovjeka  samo da ne čini zlo, da ga upozori i zaustavi kao nešto što nije dobro. Svakako sloboda dijeteta uvjek ostaje aktivna. Sloboda kod dijeteta biti će aktivna ako roditelj ne upotrebljava previše strogoće i moranja jer kroz te dve stvari dolazi do razvoja straha kod dijeteta i gušenja slobode. Tada dijete od takve ”paralize moranja” dobija strah i od takvog stanja boji se da slobodno kaže što misli i želi,  jer ono zna da mora, a što želi i što mu je u duši ostaje zakopano kao ono što ne mora. To su velike greške. Roditelj je taj koji dijetetu treba da PREDLAŽE razne stvari i kroz te prijedloge da ispituje karakter i stanje dijeteta. Jer  dijete je od Boga i kroz dijete Bog dela i čini, a naša je da posmatramo dijete, da vidimo što bi bilo dobro, da razgovaramo sa njim, predlažemo, i na taj način UVIDIMO šta napraviti. Taj metod POSMATRANJA jeste PRIRODAN put da dijete postane ono što je dobro za njega najprije, a roditelj na taj način otkriva VOLJU BOŽIJU o svom dijetetu.  Tako roditelj usmjerava dijete SMIRENO, i tu u odgoju učestvuje RODITELJ ,BOG I DIJETE: Kada roditelj uzme odgoj samo u svoje ruke i svoju volju bez opisane gore metode POSMATRANJA dijeteta, tu dolazi do izražaja samo roditelj i njegova volja. Tada roditelj tjera po svom neobazirući se okolo nego samo goni  sljepo, i dijete u toj ćeraniji biva potpuno izgubljeno i lišeno najvećeg Božijeg dara slobode. U takvom odgoju više nema DIJETAETA I BOGA nego samo RODITELJ SAM ODGAJA.

Veoma je važno reći da je Ljubav ta koja mora biti iznad poslušnosti i u poslušnosti. Dakle iznad nje i u njoj. Zašto ? I kad dijete pogriješi – ne posluša-roditelj je taj koji neće proklinjat dijete nego smireno čekati da se dijete vrati, molit se Bogu za djete i oprostit mu, a u poslušnosti ljubav je ta koja koči  roditelja da ispunjava svoje želje na dijetetu i uči ga da sagledava svoje djete u realnosti tj. u onim mogućnostima kojima se može nešto učiniti.

Poslušnost dakako, opet zahtjeva da se u kući izvršavaju određene obaveze koje su nekad radosne, a nekad teške. Dijete mora izvršiti i one teške obaveze u kući pa i ako ga roditelj pošalje van kuće da izvrši nešto, a to je u interesu porodice, dijete mora da izvrši. Veoma je važno da djjete shvaća i osjeti – putem roditeljske ljubavi tj. razgovora i jednostavnog kratkog objašnjenja od roditelja, da mu ”legne” zašto i kako vrši neki teški zadatak, jer na taj način zadatak će biti puno lakši i na taj način dijete osjeća da ga roditelj voli i da ga ne šalje negdje zato što je on strog nego da kao što rekoh ta poslušnost u sebi ima ljubav, ima razlog i srž pomoću koje će djete osjećati da pripada zajednici koja ga voli i da svi zajedno rade. Jako je važno da se osjeća ta ljubav roditeljska. Roditelj uvjek treba da zapitkuje Boga kako će sa dijetom, a manje svoje misli i želje.  Tako će biti bolje za dijete da bude onako kako Bog želi. Svjedoci smo mnogobrojnih slučajeva svetih ljudi kojima su roditelji branili takav sveti život. Primjer Sv. Save koga su roditelji silom tražili po Sv. Gori i željeli da ga vrate kući na dvor, primjer starca Pajsija koga su roditelji slali da radi posao koji mu nije išao kad je bio dijete i on je odlazio na drugi posao koji je volio i koji mu je bio urođen. Kad se vraćao kući otac bi ga istukao, a on bi sutra dan opet isto ponovio (dijete ovo nije činilo iz inata nego jednostavno ga je vukao drugi posao). Kroz dijete dakle djeluje Božija sila ali mi često želimo da djeluje naša sila mjesto Božije i tu dolazi do stradanja zdrave ličnosti dijeteta sa upitnim krajnjim ishodom. Ima puno primjera koji nas upućuju da s dijetetom trebamo, itekako biti oprezni i imati smirenje da ne činimo pogreške koje se poslje mogu skupo plaćati. Vidimo da su roditelji starca Pajsija isto mislili u tom trenutku, umjesto da su dijete pustili da vide šta je to od Boga mu darovano. U tome se temlji roditeljsko smirenje, da ne zapovijeda  samo roditelj nad dijetetom, nego prvenstveno Bog koji mu je darove određene darove. Na ovo treba skretati pažnju u životu često!

Važno je reći da je odgoj suradnja između svih čalanova obitelji. I dijeca su ta koja odgajaju na jedan način roditelje-uče ih smirenju,strpljenju,ljubavi, jer ljubav nije samo da je djete dobro i mirno ljubav se često najbolje otkriva u nevoljama i nevolje čovjeka okreću ka ljubavi . Dakle i roditelj dijete uči, ali i djete roditelja mnogo uči; jednostavnosti i ljubavi. Svi mi primamo kroz zajednicu- porodicu odgojne mjere. Ta suradnja svakako ima svoj poredak, ali ne treba zanemarivati da smo svi u porodici na odgojnom poligonu. Ovakav stav roditelja da i dijete njega uči nekim stvarima i da se zapita šta i zašto se nekad nevolje i razne stvari dešavaju, uči nas roditeljskom smirenju i ljubavi kao što nas može upozoravati da ispravimo nešto u načinu odgoja ili vlastitog života tj.  da nešto nevalja lično kod nas.  Kao što Sv. Pismo kaže:” Roditelji jedu kiselo grožđe a dijeci trnu zubi”. Dakle dijete nas upozorava da na sebi  nešto ispravimo. Najgore je ovakve stvari negirati i dijete uvjek ćuškati i okrivljivati, a sebe ne ispravljati.. Tada nemamo žalosti niti pravog sagledanja situacije ni svoje ni dijetetove. Tada se pojavljuje tiranija ličnosti koja je uvjek u pravu i kojoj dijeca nikako nisu odgojni ”vaspitači” nego izvršioci naredbi i krivci za loše stanje u kući. U ovakvom tmurilu teško je izaći i sagledati šta se zbiva jer roditelj sagledava stvari pogrešno bez smirenja i vlastitog samoispravljanja. Roditelj razmišlja: dijeca su tu samo da slušaju i tako da čine bilo bi sve u redu, a ja mogu da činim šta hoću oni svejedno opet  MORAJU biti u redu jer tako MORA BITI. Dakle to što su dijeci zubi otrnuti i gone ih u neposlušnost, to se roditelja ne tiče… To je jedan odnos nerazuma i takav sljed događanja je labirint muke i jada za cjelu obitelj, jer s jedne strane dijeca pate iz njima nepoznatog razloga i bivaju gonjeni ”roditeljskim kiselim grožđem”, a sa druge strane roditelj ne priznaje svoju grešku, ne ispravlja se, pokušavajući smiriti dijecu umjesto sebe.

Znamo da Bog ne želi stati na nebo, da ne bi vršio tiraniju ličnosti, nego on iznad svega poštuje čovjekovu slobodu. I roditelj u ovakvim situacijama ne treba da guši dijecu- da vrši pritisak, nego da na sebe vrši pritisak prvenstveno, da bi se stvari ispravile u kući što prije.

Ovaj odgojni poligon ljubavi  čini da u porodici ne dođe do prevelikog isticanja ličnosti roditelja od čega bi djete počelo da se povlači pred takvom silom, nego čini da dijete razvije POVJERENJE prema roditelju jer osjeća ljubav roditeljsku, a na tom temelju ljubavi ono lakše razumjeva roditelja i time lakše sluša, jer roditelju vjeruje i time se ličnost diječija oslobađa i razvija slobodno i kreativno sa svojim osobnostima. Tada sve biva lako i jednostavno u kući. Ja ne kažem da roditelj treba da živi tj. da se spušta na nivo dijeteta i da gubi roditeljsko poštovanje! On treba samo da odmjereno posmatra djete, situaciju u kući  i da autoritativno ali i mirno donosi odluke. Da ne izostanu gore navedene metode zapostavljene, a autoritet izražen. Dakle u svemu je potrebna mjera. Amin Bože daj.

Piše: Jovan Orelj (teolog)

Facebook komentari