Istorija

Dreznica_razglednica1904_C600

Drežnica je smještena na tromeđi Gorskog Kotara, Hrvatskog primorja i Like, a geografski ne pripada nijednom od ovih područja.

Katastarska površina Drežnice iznosi 176,27 km2. Pod šumom se nalazi 125,27 km2, a obradiva površina je 51 km2. Od razvojačenja Vojne krajine katastarski je najveća je općina u ogulinskom kotaru.

Područje Drežnice je kraškog karaktera gdje se nalaze tri kraška polja: Lug, Drežničko polje i Krakarsko polje. Njihove nadmorske visine kreću se od 347 do 468 m.

Drežnicu od primorja dijele visoke planine s najvišim vrhom Javornica od 1 375 m. Klima je kontinentalna. Zemlja je vrlo plodna i gotovo sve uspijeva. Čitavo područje pogodno je za stočarstvo. Kao jedinstven slučaj je rast hrasta lužnjaka na 460 m nadmorske visine o čemu se može vidjeti pod FLORA I VEGETACIJA DREŽNIČKOG POLJA.

Historija Drežnice bilježi se sa oskudnim podacima iz modruškog URBARA iz 1486. godine gdje se spominje mjesto Krakar. Po Lopašiću Krakar je obuhvaćao područje Drežnice, Jasenka i Musulinskog Potoka.

Godine 1493. Turci su razorili grad Modruš, sjedište grofova Frankopana, pa se županijsko i kapetansko sjedište preselilo u Ogulin. Već od te godine spominju se Srbi koji se nalaze na pograničnoj straži kod Modruša. Grofovi Zrinjski i Frankopani pozivali su Srbe da se naseljavaju na njihovim opustjelim imanjima, da ih brane od Turaka. Kroz daljnji tok vremena Srbi su tu zemlju na koju su se naselili otkupili.

Značjan broj Srba u Drežnici se bilježi od 1612. godine. Od tada broj stanovnika brzo je rastao.

Od početka u Drežnici je poznat velik broj naselja. Neka su nastala prije neka poslije: Krakar, Radojčići, Palice, Padališta, Pražići, Trbovići, Tomići, Vukelići, Stanari, Vrujac, Radlovići, Selište, Seočani, Bosnići, Zrnići, Nikolići, Lokva, Papeži. Ponorac, Lisina, Debeli Lug i Brezno.

Kao i ostali djelovi  Vojne krajine, Drežničani su živjeli krajiškim životom. Mnogi od njih dostigli su visoke vojne položaje i ratovali na raznim frontovima. Jedan od najpoznatijih bio je podmaršal Emanuel ( Mane-Manojlo ) vitez Maravić. Završio je najčuveniju austrougarsku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Tako je bilo sve do razvojačenja Vojne krajine 1881. godine, poslije čega Drežnica postaje općina. Prvi načelnik općine bio je Vaja Maravić koji je imao dućan i krčmu. Naslijedio ga je Nikola Tatalović oberlajtant ( nadporučnik ) u penziji, otac popa Mane. Poznati su još načelnici: Đuro Lončar, Joso Tomić, Mirko Trbović, Nikoila Radulović, Miloš Tatalović Babić.

Prva škola u Drežnici sagrađena je 1832. Pored nje je 1901. sagrađena nova škola te je za ovu prvu ostao naziv  ”stara škola”. Godine 1912. otvorena je škola u Krakaru. Poslije prvog svjetskog rata u Drežnici su otvorene još tri škole: 1927. u Breznom, a 1929. u Nikolićima i Tomićima. Vrijedno je napomenuti da je značajan broj učenika iz Drežnice od 1900-te godine odlazio na izučavanje zanata preko srpskog društva Privrednik iz Zagreba. Preporuke su davali mjesni sveštenici, učitelji i trgovci.

Jaedan od tih učenika Milan Tatalović Puđa postao je poslije poznati drežnički trgovac.

Od 1926. u Drežnici je otpočela sa radom za to doba vrlo moderna pilana sa parnim strojem. Taj parni stroj pokretao je i generator čija struja je snabdjevala mnoga drežnička domaćinstva, a pilana je imala parionu, sušaru i stolariju. U centru Drežnice bila je još jedna pilana – Puđina. Radom dviju pilana došlo je do zapošljavanja velikog broj radno sposobnog stanovništva, kako na samim pilanama tako i na sječi, vuči i dovozu trupaca, kiriji itd. U takvoj situaciji otvarale su se i trgovine, gostione, zanatski obrti i druge prateće djelatnosti.

U drugom svjetskom ratu Drežnica je strašno postradala. Dana 21.09.1942. godine bila je potpuno spaljena, što se do kraja rata ponavljalo mnogo puta. Od 5 800 stanovn, koliko je Drežnica imala prije rata u ratu je poginulo i postradalo preko 1000 Drežničana, od čega 260 boraca-vojnika. Poslije rata u Bajmok kod Subotice u Vojvodini kolonizirana je 301 porodica iz Drežnice ili 1600 stanovnika, tako da je 1948. godine u Drežnici bio 2661 stanovnik.

Nakon rata Drežnica je bila u strašno teškoj situaciji. Kuće sve popaljene, stoke za rad na poljoprivredi vrlo malo, a među narod je ubacivana ideja da Drežnicu treba iseliti. Općinsko rukovodstvo bilo je nezainteresirano za razvoj i po pričanju ljudi kada je stigla novčana pomoć kao ratna odšteta, predsjednik općine je rekao, da se to dade negdje gdje više treba.

No narod je imao volju za život. Svojim trudom i mukom, te uz pomoć pilane koja je radila, dobavljao je građu i obnavljao kuće. Zbog nedostatka stočnog fonda vojska je često davala svoje konje da ljudi mogu obraditi zemlju, dovući drva i drugo najosnovnije, no ubrzo ljudi su prebrodili i tu nevolju i obnovili stočni fond.

U proljeće 1962. ukinuta je općina Drežnica. Općinsko rukovodstvo dalo je tada prijedlog da se Drežnica pripoji općini Novi Vinodolski što je i provedeno. U jesen 1962. općina Novi Vinodolski pripojena je općini Crikvenica i u sastavu te općine Drežnica je ostala do 08.01.1964. godine. Dogovorom općine Crikvenica i općine Ogulin, Drežnica je vraćena u sastav općine Ogulin.

Po pripojenju Drežnice općinsko rukovodstvo Ogulina razmatralo je situaciju u Drežnici i donijelo odluku da se Drežnica mora elektrificirati. Godine 1965. završen je dalekovod sa 7 trafostanica i niskonaponskom mrežom dužine 30 km. Ovim činom stvoreno je povjerenje između Drežničana i općinskog rukovodstva i entuzijazam za opstanak u Drežnici.

Na žalost od ukidanja općine Drežnica, gotovo 10 godina nije bila uspostavljena ni Mjesna zajednica, iako su za to postojali uvjeti. Glavni uzrok bio je taj što su najodgovorniji ljudi u pilani i šumariji bili protiv osnivanja Mjesne zajednice. Drežnica je postala Mjesna zajednica  tek kada  su se na osnovu saveznog i republičkog Ustava, Mjesne zajednice morale osnovati. 09.04.1970. promijenjen je naziv Drežnica u Partizansku Drežnicu.

Nakon nezadovoljstva Drežničana postojećim stanjem pokrenuta je inicijativa da se asfaltira cesta Ogulin-Jasenak-Drežnica-Brinje. Odluka o ovome donesena je 1971., a radovi su započeti 1973. goduine. Do 1979. cesta je asfaltirana do Drežnice i nastavljeni su radovi prema Jezeranu.

Osamdesetih godina izgrađen je i pušten u rad drežnički vodovod.

Na osnovu velikog broja žrtava u drugom svjetskom ratu i ogromnog značaja koji je u njemu imala, još 1975.godine pokrenuta je inicijativa da se Drežnica i Gornji brinjski kraj proglase Spomen-područjem. Prostor obuhvaća 180 km2 na području općine Ogulin i 70 km2 na području općine Otočac. Do 1981. godine izgrađena je studija, urbanistički plan Drežnice i projekat Memorijalnog centra Spmen-doma-škole.  Dana 10.10.1981. godine postavljen je kamen temeljac Memorijalnog centra povodom 4o godina od prvog oslobođenja Drežnice.

Za investitora je određena Osnovna škola ”Jure Kaurić” iz Ogulina što je trajalo kratko vrijeme, jer je osnovana firma: UPRAVA SPOMEN PODRUČJA PARTIZANSKA DREŽNICA sa sjedištem u Drežnici i sve investicije išle su preko ove firme. Prvi direktor bio je general Bude Bosnić, a poslije njega Dragan Čolović.

Ovaj objekat u cijelosti je podignut i stavljen pod krov od čega je u unutrašnjosti uređena samo škola, dok je sportska dvorana i hotelski dio kapaciteta 60 kreveta još uvijek neuređen. Sve radove zaustavio je rat 1991-1995. godine.

Početkom osamdesetih kao dar Zajednice općina Rijeka u Drežnici je podignuta Spomen- ambulanta jer je u toku drugog rata u Drežnici tj. u šumi Javornica iznad Tomića bila partizanska bolnica br. 7 U ovoj ambulanti danas radi dr. Neđeljko Kovačić, rodom iz Josipdola i medecinska sestra Milka, snaja Tode Maravića iz Škipina.

Ratna zbivanja od 1991. godine Drežnica je uspijela izbijeći, bez ratnih dejstava i žrtava.  Na žalost Drežničani koji su rukovodili Spomen-pilanom u pretvorbi su je zaustavili, i ona je kao glavni privredni objekt za sada van proizvodnje. Nakon dvadeset i jedne godine koliko je trajalo, ime Partizanska Drežnica vraćeno je njeno staro ime Drežnica koje je do promjene nosila 358 god.

Jedini privredno veća organizacija je Šumarija i nekoliko obrtnika koji se bave sječom i izvlačenjem stabala na području šumskog gospodarstva.

Još uvijek ima određen broj ljudi koji se bave stočartvom. Zemljoradnjom se bave svi koji to fizički i zdrastveno mogu, uglavnom za svoje potrebe.

U cijeloj Drežnici još ima nekoliko konja, a posljednja dva kovača Milan – Mija Tomić i Dušan-Dujo Tatalović Kovač, umrli su ove 2011. godine.

Šta sve još ima u Drežnici naćićete na ostalim linkovima.

Facebook komentari