Historija crkve

crkva1

U stara vremena Srbi su bili istinski pravoslavci i po doseljenju  na neko područje odmah su podizali drvene crkve. Ako nisu imali svoga sveštenika onda je za potrebe dolazio sveštenik iz najbližeg mjesta.

I u Drežnici, Drežničani su u početku podizali drvene crkve. Još danas se u Nikolićima pozna kameni temelj, a zemlja na kojoj je crkva bila zove se crkvina.

Od starina je poznato da je u Jasenku postojao manastir, a potom u Gomirju. Kaluđeri su obilazili pravoslavni živalj pa su tako dolazili i u Drežnicu. U pamćenju je do danas ostao jedan koji se zvao Mojsije, a nrod ga je zvao pop Mojsije.

Crkva Rođenja Presvete Bogorodice sagrađena je 1842. godine. U to doba sveštenik je bio Đorđe Radulović. U Ljetopisu iz 1828. godine navodi se da je te godine sveštenik u Drežnici bio Simeon Radulović. Oba ova sveštenika po predanju potječu iz Radlovića iz kuće u kojoj danas živi Srpsko Raulović sa porodicom i njihov nadimak je Popovići.

Od 1876. godine paroh drežnički je Manojlo ( Mane ) Tatalović. Pred prvi svjetski rat njemu za pomoćnika dolazi Simo Ivošević  rodom iz Krakara, koji je od 1914 postao vojni sveštenik, a mjesto njega dolazi Nikola Trbović, također rodom iz Krakara.

Prije drugog svjetskog rata u Drežnici su bili sveštenici Miloš I Đorđe Žutić. Početkom rata izbjegli su pred ustašama. Đorđe je bio zatvoren u Ogulinskoj kuli, ali se nekako spasio i izbjegao za Beograd.

Početkom 1942. godine partizani su minirali zvonik crkve koji je srušen i pao prema Vrujcu. Čuvena zvona koja su se po pričanju čula do Jezerana, jedno od 1000 kg koje je kupio trgovac Aka Tatalović sa Zečeva brda i drugo od 500 kg, komunisti su poslije rata odvezli u nepoznatom pravcu. Drežničke žene pokušale su to spriječiti, ali bez uspjeha. Malo zvono je razbijeno.

Sveštenik Đorđe Žutić vratio se u Drežnicu 23.03.1946. godine. U večernjim satima u sumrak po naređenju ondašnje udbe sačekan je od ondašnje milicije i ranjen. Po nekim izvorima tako ranjenog mučile su tri skojevke do smrti, a potom je pred jutro 24.03.  bačen ni do danas ne možemo saznati gdje. Ko znade bilo bi dobro i od Boga blagosloveno da kaže.

Sve tri skojevke tada zdrave i mlade završile su poslije nepokretne u kolicima.

Poslije rata sva crkvena imovina je oduzeta, pa čak i sama crkva i crkvište je oduzeto i podruštvljeno. Obnova crkve nije bila moguća sve do 1988. godine, kada se javljaju prve ideje za njenu obnovu. Taj poduhvat započeo je sa Drežničanima sada već pokojni paroh ogulinski protonamjesnik Mile Perenčević, pokoj mu duši. U toku 1989. godine crkva je očišćena, i izrađeni temelji za zvonik. 1990. izvršena je građevinska sanacija do visine 6 m, i izrađeno idejno rješenje obnove. Svetu liturgiju i polaganje gramate za obnovu izvršili su blaženopočivši Episkop Gornjokarlovački Simeon i Episkop Dalmatinski, a sada Mitropolit Dabrobosanski Nikolaj.

Početkom 1991. god. o. Mile Perenčević je izbjegao iz Ogulina i otišao u Kanadu. Od tada svi radovi su stali.

Godine 1993. Episkop Gornjokarlovački Nikanor postavio je paroha drežničkog o. Miloša Orelja koji je došao iz Rijeke.

Po dolasku o. Miloš je dao izraditi projekat, ishodovao građevinsku dozvolu i uz pomoć Drežničana kroz dobrovoljne priloge nastavio obnovu.

Prošle2010. godine podignuta je centralna kupola i zasvođeni svi svodovi. Sve je spremno da se konačno postavi krov i prozori koje je izrdaio stolar Dušan Jančić iz Ogulina.

Ovim putem molimo sve one koji mogu da svojim prilozimo pomognu obnovu ove svetinje kako za spasenje Drežničana tako i u slavu Sveštenostradalnika drežničkog Đorđa i svih drežničkih stradalnika i mučenika, a iznad svega u slavu Svemogućeg Boga i Presvete Bogorodice.

Neka Vaš prilog bude pred Bogom za spasenje vas i svih Vaših živih i upokojenih.

Facebook komentari